Matjan COJHTERMENTALNI TRENING · NOGOMET

S ruba terena

Na putu kući ne treba svakoj utakmici još jedan trener.

Vrata automobila se zatvaraju. Utakmica je gotova. Razgovor o njoj ponekad počne prije nego što dijete veže sigurnosni pojas.

„Zašto nisi pucao?“ „Jesi li čuo što ti je trener govorio?“ „Danas nisi bio sasvim u utakmici.“

Roditelj želi razumjeti. Možda pomoći. S tribine je vidio priliku koju dijete nije iskoristilo i čini mu se šteta ništa ne reći. Pitanje postavlja s dobrom namjerom.

Dijete kraj prozora šuti.

Roditelj šutnju razumije kao nezainteresiranost. Ali dijete možda jednostavno nema više prostora za dodatno ocjenjivanje. Iza njega su utakmica, trenerove upute, reakcije suigrača i vlastito razočaranje. Sada bi neko vrijeme htjelo sjediti uz nekoga tko od njega ništa ne traži.

Ista vožnja, dvije različite potrebe

Roditelj je utakmicu pratio izvana. Dijete ju je odigralo iznutra.

Roditelj je vidio slobodnog suigrača. Dijete je tada možda pratilo protivnika, izgubilo ravnotežu ili prekasno odlučilo. Možda je jednostavno pogriješilo.

To ne znači da roditelj nema što korisno reći. Znači da pogled s tribine nije cijelo iskustvo igrača.

Prije objašnjenja pomaže pitanje: „Kako je danas bilo tebi?“

Odgovor može biti drukčiji od očekivanog. Dijete možda ne muči promašena prilika, nego nešto što je rekao suigrač. Možda je ponosno na potez koji nisi ni primijetio. Ili trenutačno ne želi govoriti o utakmici.

Šutnja nije nužno odbijanje

Nakon napornog nastupa nisu svi spremni odmah ispričati što se dogodilo. Netko govori već na izlasku iz svlačionice. Drugome treba više vremena.

Umjesto niza pitanja pokušaj: „Želiš li govoriti o utakmici ili bi sada malo mira?“

Ako izabere mir, poštuj dogovor. Nemoj za minutu popuniti tišinu rečenicom: „Samo ti još jednu stvar moram reći.“

Time ne poručuješ da te njegova igra ne zanima. Pokazuješ da zanimanje ne znači obvezu da dijete odmah podnese izvještaj.

Podrška nije pohvala za svaki potez

Ne moraš reći da je sve bilo odlično ako dijete zna da nije. Ne moraš ga ni na brzinu uvjeravati da rezultat nije važan ako mu upravo mnogo znači.

Možeš ostati uz ono što čuješ: „Vidim da si razočaran.“ „Ta ti prilika očito još ne izlazi iz glave.“ „Vjerujem da si želio više igrati.“

Takve reakcije ne odlučuju tko je u pravu. Djetetu daju prostor da kaže više, bez potrebe da prvo brani osjećaje.

Ako želi tvoje mišljenje, možeš ga ponuditi. Ipak, korisno je provjeriti: „Želiš li da te samo slušam ili želiš čuti i moj pogled?“

Kada dijete samo počne kritizirati trenera

„Uvijek igraju isti.“ „Trener me ne voli.“ „Uopće mi ne daje priliku.“

Teško je slušati razočarano dijete bez želje da ga odmah zaštitiš. Ali ne moraš odmah potvrditi ni odbaciti njegovo objašnjenje.

Možeš pitati što se točno dogodilo. Što je trener rekao? Što je dijete očekivalo? Razumije li što se od njega traži?

Zajedno možete pripremiti pitanje za miran razgovor s trenerom. Tako mu pomažeš sudjelovati u rješavanju situacije umjesto da sve preuzmeš na sebe.

To, naravno, ne znači da dijete samo mora rješavati ponižavanje, prijetnje ili drugo neprimjereno ponašanje. Takve situacije traže reakciju odraslih. Uobičajeno natjecateljsko razočaranje i pitanje sigurnosti djeteta nisu isto.

Ni nakon pobjede ne treba odmah govoriti o sljedećem koraku

„Dobro si igrao, ali sljedeći put mogao bi …“

Pohvala brzo postane uvod u novi zadatak. Dijete još nije reklo čemu se veseli, a već sluša što mu nedostaje.

Ponekad je dovoljno veseliti se s njim. Pitati koji će trenutak zapamtiti. Slušati priču o suigraču koji je prvi put zabio ili o događaju iz svlačionice.

Radost ne treba uvijek odmah nadogradnju.

U nogometu ima dovoljno prostora za učenje na treningu, pri analizi i u razgovoru s trenerom. Vožnja kući može ostati i obična vožnja kući.

Ako si već pretjerao s pitanjima

Ne moraš tražiti savršen način roditeljstva. Možeš primijetiti da si počeo analizirati prije nego što si uopće saslušao dijete i promijeniti smjer razgovora.

„Primijetio sam da sam odmah počeo govoriti što si trebao napraviti drukčije. Nisam te pitao kako si. Možemo li početi ponovno?“

To je konkretan popravak. Ne traži dugo objašnjavanje tvojih namjera ni djetetovo uvjeravanje da nisi učinio ništa pogrešno.

Samo otvara drukčiji razgovor.

Nakon utakmice možeš mu prije svega biti roditelj. Nogometna analiza može pričekati.

Sljedeći potez

Prije sljedeće utakmice, kada nema razočaranja ili euforije, pitaj:

„Što ti nakon utakmice najviše pomaže: razgovor, malo mira ili nešto drugo?“

Neka dogovor bude polazište, a ne kruta obveza. Nakon pojedine utakmice dijete može trebati nešto drugo.

Možemo početi od konkretne situacije. Na mentalnom treningu istražujemo tvoju reakciju i oblikujemo korisne korake za tvoju igru.
Razgovarajmo ↗
Na početak zapisa ↑